Organizacija, čovjek i promjena

U uvodnom postu spominjem znanja iz menadžmenta promjena, pa evo onda  nešto što je klasična priča u mnogim knjigama o organizaciji i menadžmentu.

„Organizacijskom promjenom (engl. Organizational change) drži se svaka stvarna, suštinska modifikacija nekog dijela organizacije.“ (prema Žugaj, M. i Šehanović, J. i Cingula, M.: Organizacija, Fakultet organizacije i informatike Varaždin, 1999.)

Na organizaciju utječu različiti unutarnji (ciljevi i strategija, tehnologija, veličina poduzeća, kadrovi, lokacija, proizvodi i usluge) i vanjski činitelji (institucionalni uvjeti, integracijski procesi, tržište, razvoj znanosti).

Organizacija nije statična pojava pa ona mora nastaviti funkcionirati na način da se prilagođava utjecajnim činiteljima ako želi opstati.  Iz toga se može izvući glavni motiv koji organizaciju tjera na promjene a to je uspjeh, uspjeh i uspjeh. Mogu zaključiti da motiv vrijedi jednako tako i za čovjeka koji se nalazi van organizacije, koji obavlja svakodnevne aktivnosti.

Ljudi su jedini živi element organizacije i sve što se u organizaciji događa, provodi i mijenja u konačnici se odražava na ljude jer oni su ti koji promjenu moraju provesti. Prirodna reakcija ljudi na promjene je u pravilu pružanje otpora promjenama posebice u slučaju kada naslućuju da ih promjena ugrožava.

Većina ljudi se boji promjena jer svaka promjena donosi sa sobom neizvjesnost i rizik.

Cilj je smanjiti vlastiti otpor prema promjenama je nas one tjeraju da činimo stvari na drugačiji način.